Srbija, ili zvanično Republika Srbija, kontinentalna je država koja se nalazi u južnoj Evropi, većim delom zahvata Balkansko poluostrvo, a manjim Panonsku niziju. Glavni grad je Beograd. Sa 1.659.440 stanovnika u široj okolini, po popisu iz 2011. godine, on je administrativno i ekonomsko sedište države. Srbija se na severu graniči sa Mađarskom, na severoistoku sa Rumunijom, na istoku sa Bugarskom, na jugu sa Republikom Makedonijom, na jugozapadu sa Albanijom i Crnom Gorom, a na zapadu sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom (entitetom Republika Srpska). Srbija je od završetka Prvog svetskog rata, bila osnivač i sastavni deo zajedničke države sa većinom južnih Slovena prvobitno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, (kasnije preimenovanoj u Kraljevinu Jugoslaviju), zatim u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Saveznoj Republici Jugoslaviji i Državnoj zajednici Srbiji i Crnoj Gori. Godine 2006. posle referenduma u Republici Crnoj Gori, državna zajednica je prestala da postoji i Republika Srbija je na osnovu Ustavne povelje nastavila državno-pravni kontinuitet sa Srbijom i Crnom Gorom.
Republika Srbija je član Ujedinjenih nacija, Saveta Evrope, Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju, Partnerstva za mir, Organizacije za crnomorsku ekonomsku saradnju. Takođe je zvaničan kandidat za članstvo u Evropskoj uniji i vojno neutralna država, a ima i status zemlje posmatrača u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj bezbednosti.
Prema zvaničnoj istoriografiji, naziv Srbija se prvi put pominje kod Grka, sredinom 10. veka i to najpre kao Σερβλία (Servlija, Serblija), a zatim Σερβια (Servija, Serbija), što znači zemlja Srba. U istom veku, arapski putopisac Masudi ovu zemlju naziva Sarabin, a njene stanovnike Sarabi. Srbi, međutim, pre ovog, svoju domovinu su jednostavno nazvali Srpske zemlje.
Etimologija titularnog naroda Srba, je mnogo više zagonetnija. Sličan etnonim se pojavljuje kod nekih drevnih naroda mnogo vekova pre Hrista, ali zvanična nauka, u većini slučajeva ne nalazi njihovu direktnu povezanost sa slovenskim Srbima. Postoje mnoge teorije o nastanku imena Srbi, a najverovatnije je da je ono izvedeno iz stare slovenske reči sa korenom serb, što znači isto. Druge teorije koren reči pronalaze u indoevropskoj reči ser-što znači paziti, štititi, a iz koje je i izvedenica u latinskom servare: čuvati, stražariti, zaštititi, osmatrati.
Srbija se nalazi na Balkanu-regionu jugoistočne Evrope (oko 75% teritorije) i u Panonskoj niziji-regionu srednje Evrope (oko 25% teritorije). Geografski, a i klimatski, jednim delom se ubraja u mediteranske zemlje. Ukupna dužina granica sa okolnim zemljama iznosi 2.397 km, od čega je 1.717 km suvozemnih i 680 km rečnih. Dužina granica po državama susedima iznosi: Albanija 122 km, Bosna i Hercegovina 371 km, Bugarska 391 km, Hrvatska 315 km, Mađarska 166 km, Republika Makedonija 252 km, Crna Gora 236 km, Rumunija 544 km.
Severni deo Republike zauzima ravnica, a u južnim predelima su brežuljci i planine. Postoji preko 30 planinskih vrhova iznad 2.000 m nadmorske visine. Planinski reljef Srbije objašnjava pojavu mnogih kanjona, klisura i pećina (Resavska pećina, Ceremošnja, Risovača). Najniža tačka se nalazi na tromeđi sa Rumunijom i Bugarskom, na ušći Timoka u Dunav na 28-36 m nadmorske visine. Deliblatska peščara predstavlja geomorfološki i ekološko-biogeografski fenomen, ne samo Panonske nizije, već čitave Evrope. U njoj je klima polustepska, nalazi se u južnom Banatu i jedno je od retkih pribežišta za mnoge specifične vrste flore i faune, koje u evropskim i svetskim razmerama, predstavljaju prirodne retkosti.
Najveći deo teritorije Srbije zauzimaju planine, koje čine planinsku regiju. Ona se proteže od Panonskog pobrđa na severu do crnogorske, albanske i makedonske granice na jugu. Od zapada ka istoku proteže se od bosansko-hercegovačke do granice sa Bugarskom.
Planine Srbije dele se na:
- Rodopske planine
- Karpatsko-balkanske planine
- Dinarske planine
- Ostrvske planine.
Panonska nizija predstavlja veoma značajnu oblast Srbije. Ona zauzima Vojvodinu, severni, ravničarski deo Srbije i uski pojas južno od reke Dunava i Save. Najveći deo Panonske nizije leži ispod 200 m nadmorske visine, a ravničarsku idilu remete ostrvske planine, aluvijalne ravni, lesne zaravni i peščare. Ostrvske planine predstavljaju ostatke spuštenog dela stare mase tj. unutrašnjih Dinarida. Protežu se prema istoku. Izgrađene su od stena različite starosti: paleozojskih škriljaca, mezozojskog krečnjaka itd. Padine Fruške gore i Vršačkih planina izgrađeni su od organskih neogenih sedimenata i pleistocenih naslaga lesa.
Prostore današnjeg Panonskog basena nekada je prekrivao praokean Tetis, čijim povlačenjem je nastao Panonski basen. Povlačenjem, Tetis je iza sebe ostavio veoma plodno tlo, pa se zbog toga Panonski basen naziva i “žitnicom Srbije”. Za prostore ove regije osobena je crnica ili černozem, kao vrsta zemljišta. Međutim, javlja se i tzv. degradirani černozem, kao i plodno aluvijalno tlo i gajnjače. Privreda ove oblasti je dobro razvijena i kao velika privredna sedišta javljaju se Novi Sad, Subotica, Beograd, Sombor, Zrenjanin, Kikinda, Sremska Mitrovica, Šabac, Smederevo i Požarevac. Zbog veoma plodnog tla, dobro je razvijena i poljoprivreda, a najviše se gaje, od voća: šljive, jabudke, kruške, orasi, trešnje, višnje, kajsije, breskve; od povrća: kupus, pasulj, i paprika; od žitarica: kukurz, pšenica, raž i ječam; od industrijskih biljaka: suncokret, šećerna repa, hmelj, mak. Najznačajnija poljoprivredna proizvodnja je proizvodnja vinove loze i proizvodnja vina.
- košava(suv vetar karakterističan za sever Srbije)
- severac (hladan i suv severni vetar)
- moravac (hladan i suv; dolazi sa severa i duva dolinom Morave)
- južni vetar (topao i suv, duva sa juga dolinom Morave)
- jugozapadni vetar (topao i vlažan; dolazi sa Jadrana i dopire do Zapadne Srbije).
Biogeografski, na teritoriji Srbije nalaze se dve zonalne vegetacije (odnosno dva bioma) – veći deo površine pripada biomu širokolisnih i mešovitih šuma umerenih predela, dok predeli iznad gornje šumske granice pripadaju biomu tundri (alpijske tundre). U okviru šumskog bioma, prisutna su četiri ekoregiona: balkanske mešovite šume (zauzimaju najveći deo teritorije južno od Save i Dunava), panonske mešovite šume (zauzimaju Panonsku niziju sa obodnim predelima) dinarske mešovite šume (mala površina u jugozapadnom delu Srbije) i rodopske planinske mešovite šume (mala površina u jugoistočnom delu Srbije). U okviru bioma tundri razvijena je visokoplaninska zeljasta vegetacija alpijskih livada i kamenjara. Pored zonalne vegetacije, zastupljeni su i drugi vegetacijski oblici, u zavisnosti od lokalnih uslova npr. nizijske livade, tresave, stepski fragmenti.
Fauna Srbije je dosta raznovrsna, što znači da je veliki broj životinjskih vrsta koje su registrovane na teritoriji Evrope prisutno u Srbiji. Po preciznom popisu čak 43,3%. Podaci kažu da se u vodama i oko njih nalazi 110 vrsta riba i 20 vrsta vodozemaca, na teritoriji Srbije živi najmanje 45 vrsta gmizavaca, oko 260 vrsta ptica gnezdarica i 94 vrste sisara. Najčešće vrste divljači na koje se može naići u Srbiji su evropski jelen, jelen lopatar, srna, divokoza, muflon, divlja svinja, medved, kuna zlatica, kuna belica, jazavac, veverica, obični puh, zec lasica, vuk obični ris, šakal, riđa lisica, rakunoliki pas i tvor. Ostale životinjske vrste koje nastanjuju Srbiju su ježevi, gušteri, zmije, kao i razni insekti poput leptira. Srbiju naseljavaju i brojne vrste divljih ptica: vrabac, slavuj, kos, drozd, siva čaplja, divlja guska, divlj apatka kržulja, divlja patka rišoglava, jastreb kokošar, leštarka, jarebica kamenjarka, poljska jarebica, prepelica, fazan, liska crna, šumska šljuka, golub grivnaš, golub pećinar, golub dupljaš, gugutka, grlica, sojka, kreja, gačac, siva vrana i svraka. Mnogi kanali, prirodna i veštačka jezera odličan su potencijal za raznovrsnost ribljeg fonda. U najčistijim vodama mogu se pronaći potočni i rečni rakovi, a uobičajeno se na različitim lokacijama peca kečiga, šaran, potočna i jezerska pastrmka, smuđ, štuka. šaran, potočna i jezerska pastrmka, smuđ, štuka i veliki broj vrsta bele ribe.
Lipovačka šuma se prostire na severu Šumadijskog pobrđa, leži na Ibarskoj magistrali oko 25 km jugozapadno od Beograda. Nekada je Šumadija sa razlogom nosila to ime, zbog gustih i neprohodnih šuma koje su se u njoj nalazile. Retko ko bi razmeo žalbe putnika iz prve polovine 19. veka da su se sa velikim poteškoćama probijali kroz izuzetno guste i neprohodne šume Kneževine Srbije. Te žalbe su bile opravdane i na našim precima je odgovornost što su dozvolili uništenje šuma. Ni situacija oko nas nije bolja. Srbija ima 2 000 000 hektara šuma i one godišnje proizvedu oko 8 000 000 tona kiseonika. U Srbiji se godišnje sagori 4 000 000 tona ogrevnog drveta, što znači da je doprinos Srbije svetskom bilansu ugljen-dioksida oko 6 000 000 tona godišnje.
Na našim prostorima ima mnogo različitih vrsta šuma. Ako znamo da na ovim prostorima živi oko 50 različitih vrsta visokog drveća i da gotovo svaka ra vrsta na određenim mestima izgrađuje svoju šumu, možemo zamisliti koliko su raznovrsni šumski ekosistemi. Veće šume u Srbiji: Košutnjak, Molinska šuma, Šalinački lug, Lipovačka šuma, Valmište, Bojčinska šuma i druge.
Srpska kuhinja je heterogena, iako su burna istorijska dešavanja uticala na ishranu naroda, pa tako svaki region ima svoje specifičnosti i različitosti. Može se reći da su presudni uticaji bili vizantijsko-grčki, dakle – mediteranski, zatim orijentalni i austrougarski. Spremanje hrane je sastavnideo srpske tradicije i kulture. U Srbiji je uobičajeno obedovanje tri puta dnevno, uz napomenu da je najvažniji i najčešće najobimniji obrok ručak. Ishran se poistovećuje sa unošenjem hranljivih materija (konzumiranje hrane i pića), ali u širem smislu, predstavlja uživanje u trpezi. Ovaj veom asložen proces, stvara ono što se naziva nacionalan kuhinja, koju čine: izbor namirnica, njihovo uzgajanje, priprema jela, ambijent u kome se hrana servira, kao i način kako se servira.